|
|
| < | kolovoz, 2012 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Nikada nisam niti postojala.
Bar ne duhovno.
Ali.. nećemo sada biti sarkastični.
Lišće se još svjetluca nad mirnom vodom i ptice još uvijek pjevaju kao da ne slute hladnoću koja dolazi. One vješto prenose glas tihim poljanama gdje se on prosipa kao tisuće slomljenih krhotina stakla. Sjedim uz rub obale i golim nogama dotičem sprženu travu. Vjetar polako zamahuje mojom kosom, kao da zna koliko joj to godi. A ona se njiše.. njiše u ritmu njegova spjeva. Sunce je sad na sredini obzora, lagano se smješka i pogledom gladi patke u vodi. Prilaze mi i hranim ih ostacima kruha iz svojeg džepa. Poneka priskoči do moje ruke i sama se posluži, vjerujući slijepo da joj ništa neću učiniti. Započela je nova era, duhovnog pročišćenja i odbacivanja prošlosti. Mnogostruke prilike pokazuju da ljudi onoliko pate koliko i kako dožive situaciju i kako si je samostalno prezentiraju. Uvijek će biti padova, udara i gromoslasnih treskova na dno, ali jedno je sigurno.. Na dnu se ne može ostati jer je tijek događaja uvijek nelinearan i nepredvidljiv. I zato, dok hranim patkice uz obalu i osluškujem blage zvukove prirode, ja još jednom postajem proljeće prije jeseni.. I ne tugujem..
